Cijeli prokleti tjedan pržilo sunce, a onda za subotu najavljuju olujno nevrijeme. Nevjerojatno. Već me počela hvatati depresija, no sjetih se da u zadnje vrijeme gotovo svaki vikend najavljuju kaos, pa na kraju ništa od toga.

Probudih se u subotu ujutro i prvo što učinim, bacim pogled na mobitel ne bi li ugledao prognozu koja pokazuje lijepo i sunčano vrijeme. Nažalost, nije bilo tako. Kiša s olujnim nevremenom. Pregledao sam jedno 5 različitih meteoroloških stranica, a svi kažu isto – apokalipsa. Izvučem se iz kreveta i odlučim provjeriti vrijeme van ovih digitalnih prognoza i ugodno se iznenadim. Bilo je relativno OK, čak mi nije mirisalo na kišu, a kamoli na olujno nevrijeme. Obavih ponešto dnevnih obaveza, te zvrcnu Damira da vidim kakvi su njegovi planovi za danas. Bilo je još dosta rano za njega, oko 12 sati, tako da sam ga trgnuo iz sna. Pitah ga preko telefona je l’ idemo na vožnju po Zagorju, a on mi samo odgovori “Kiša je danas cijeli dan”. Rekoh, neću ga maltretirati i objašnjavati mu da bi trebao pogledati kroz prozor, te se krenem pakirati.

Krenuo sam u neko doba, a oblaci su se počeli skupljati. Možda ipak nisam trebao ići. No, bilo je kasno. Imao sam na sebi svu opremu, bisage su bile na motoru i jaka želja za vožnjom. Rekoh “idemo”, pa kud puklo.

Uglavnom, tijekom cijelog puta nije pala ni jedna kap kiše, a vožnja je bila i više nego ugodna. Nije bilo vruće, a nije bilo ni prehladno. Nisam žurio, jer nisam imao gdje zakasniti, tako da sam stigao u Donju Višnjicu oko 17 sati. Bio je to jedan od manjih susreta, što nema veze s njegovom kvalitetom, jer nekada baš ti mali susreti budu najbolji. Popio sam pifkana, malo fotkao i snimao, poslušao band i oko 20 sati odlučih krenuti nazad za Zagreb. Nisam namjeravao prespavati, tako da nisam imao šator sa sobom.

Sve u svemu, ekipa MK Ketača bila je vrlo susretljiva, vedra, a u takvom tonu prošao je i njihov moto susret. Oko 21:30 stigao sam u Zagreb, malo umoran, ali vrlo zadovoljan.