Iskreno, nije mi se dalo ići. U petak smo malo jače zaružili, a u subotu navečer imao sam neki dogovor. No, na kraju mi vrag nije dao mira, pa sam se ipak na kratko zaputio do Belovara.
Krenuo sam put Belovara oko 15 sati i vrlo brzo stigao na moto susret. Naravno da je to bilo još relativno rano, jer se ekipa malo jače počela okupljati taman na mom odlasku, oko 18 sati. Bilo je taman vremena za malo popričati s ljudima koje znam, popiti 2 pive i malo zaposliti video kameru.
Kao i uvijek kod MK Prigorja, sve je bilo dosta opušteno, pozitivna atmosfera i dobra pozadinska muzika. Primijetih da njihov DJ voli 50’e, tako da me odmah vratio u moju mladenačku rockabilly fazu.
Ustvari mi se ovu Subotu nije dalo ići nikuda, jer sam imao neke obaveze u Nedjelju ujutro. No, ipak odlučih bar na kratko baciti nos, da vidim što radi ekipa iz MK Bistre.
Nakon dosta unutarnjih previranja, odlučio sam ipak na kraju cimnuti Damira, pa da ipak bacimo neki kratki đir do Gornje Bistre. Čovjek se baš nabrijao na defile po Sljemenu, pa rekoh, ajd, nek uživa malo.
Krenuli smo oko 15:00, a defile je trebao biti u 17:00. Nešto prije samog moto susreta stali smo u lokalnu birtiju na “jutarnju” kavu. Taman mi je to dobro došlo da provjerim i svu svoju opremu u ruksaku. Kamere, baterije, kartice i ostalo.
Nešto iza 16 sati stigli smo na susret. Naravno da su Damira odmah na ulazu pitali jel’ ovaj puta sve OK s motorom, nakon prošlogodišnje vratolomije oko popravka njegovog Z-a, koji je imao čudne simptome. Na kraju je ispalo da mu je krepaval glavni relej, pa su to zbrikali dečki s aluminijskom folijom, te se s tim privremenim rješenjem uspio tada vratiti u Zagreb.
Prozujali smo malo među motorima, posnimali neke kadrove i otišli vidjeti ima li koga od poznate ekipe. Naišli smo na čovjeka koji mu je na kraju i osposobio motor, te se s njim malo zapričali. Na žalost, tu Damir saznaje da je defile otkazan, jer su sve ceste u banani i da nije sigurno grupno se voziti.
I tako, uz dobar grah, hladno pivo i muzičku podlogu, zujali smo na susretu negdje do 20:30 i onda odlučili krenuti nazad za Zagreb.
Ne samo da sam skoro otišao u Bosnu na moto susret koji je tek za mjesec dana, nego sam dan prije skužio da mi je osobna iskaznica istekla još 2021. No, kako kažu, Bog čuva lude i pijane, a pijan nisam bio.
Bio sam dosta razočaran kada sam u petak skužio da mi je osobna istekla, a već sam se vidio na putu prema Bihaću u posjet MK Stara Karabaja. Nije bilo druge, nego baciti pogled na kalendar moto susreta i naći neku zamjenu u okvirima Lijepe naše.
Budući da sam opet imao neke obveze u Nedjelju, koje bi nekako i mogao odgoditi da sam krenuo za Bosnu, ovako nije bilo razloga da se izmotavam. Našao sam nekoliko susreta po Slavoniji, ali zbog navedenih obveza odlučio sam se posjetiti ekipu u Rakitovcu, Tur Bikers MC.
Dan je opet bio super, bez kapi kiše, tako da sam se dosta rano uputio prema Turopolju. Kada sam stigao, malo sam ostao iznenađen s malim brojem motora, no ubrzo se pokazalo da moj strah nije bio opravdan. Nisam stigao ni pivu popiti i počele su stizati kolone motocikala.
Susret je prošao odlično, ekipa se ponovo pokazala kao dobro uigrani i profesionalni team, tako da s moje strane samo pohvale.
Oko 21 krenuo sam nazad za Zagreb, pomalo tužan što nisam mogao ostati prećoriti. Možda dogodine.
Ovaj vikend imao sam sreću da sam imao moto susret relativno blizu. Jedna opcija bila je MK Gladijatori u Vinkovcima, a druga MK Stari Grad u Samoboru.
Da su neka bolja vremena, vjerojatno bih se odlučio za moto susret u Vinkovcima, ipak je to jedna lijepa duža vožnja, no s obzirom na trenutne financije, krenuo sam u Samobor, koji je ipak nadomak Zagreba.
Dan je od jutra dosta obećavao, vrijeme je bilo relativno lijepo, temperatura postojana. Nešto su najavljivali, kao i za svaki vikend do sada, nekakvo nevrijeme, to me nije zaustavilo da krenem u posjet ekipi MK Stari Grad. Kontaktirao sam Damira i dogovorili se da ga u prolazu pokupim.
Krenuli smo oko 15 sati, vrijeme nas je dobro služilo, te smo ubrzo došli u Samobor, tj. Veliku Rakovicu. Dočekala nas je dobra medica na ulazu, te je Damir čim smo se raspakirali, krenuo u napad na porciju graha s kobasicom. Ostavio sam ga da na miru uživa u grahu i krenuo malo u obilazak moto susreta. Bijah upućen od jednog člana MK Stari Grad da bacim oko unutar njihovog club house-a. Vrlo mali prostor, ali sa svim potrebitim sadržajem.
Kako je vrijeme prolazilo, vrijeme se počelo lagano kvariti i sve je mirisalo na prije prognozirano nevrijeme, tako da smo nakon nekoliko sati i nekoliko piva krenuli nazad prema Zagrebu.
Na putu nazad, stali smo na još jedno piće u Pit Stop-u i to je bila ta polusatna greška. Malo smo zabavljali simpatičnu konobaricu, te nakon ispijenog pića krenuli dalje. Negdje oko Španskog krenule su prve veće kapi kiše, a kod Nacionalne Sveučilišne knjižnice već sam bio mokar do gole kože. Pljusak pomiješan s laganom tučom pratila me sve do doma. No, sve to ide u rok službe, te sam ipak bio zadovoljan proteklim danom, bez obzira na klimatske okolnosti koje su me snašle.
Ova subota bila mi je baš popunjena. Ujutro sam otišao baciti oko na moto slalom i moto rally – Prvenstvo grada Zagreba i Hrvatske, a popodne u posjet MK Ban u Zaprešiću.
Probudio sam se u subotu relativno rano, pun elana, no nakon popijene kave i spaljenih par cigareta, isti taj elan je netragom nestao. Čudna neka pojava. No, kako got, uspio sam se natjerati pojesti neki doručak, te se krenuo spremati za moto slalom i moto rally – Prvenstvo grada Zagreba i Hrvatske u organizaciji BMW moto kluba. Nakon što sam pripremio sve svoje tehnikalije, odlučio sam ipak popiti još jednu kavu, zapaliti pljugu i baciti oko kaj se događa na fejsu. I za tren oka bio sam ponovo u vodoravnom položaju s mobitelom i pljugom u ruci.
Ipak je u nekom trenutku proradila moja savjest, odlučna u tome da me izbaci s kauča. Pogledah šalicu s kavom, prazna. Počnem spremati duhan, pa pomislim, “Ajd, još jedna pljuga, pa idem”, no, ostadoh bez papirića. Sranje. Nije bilo druge, nego krenuti. Posjetiti kiosk, uzeti Rizle, pa dalje do benzinske i put Žitnjaka.
Gledajući situaciju iz stana, činio mi se kao jedan krasan topli dan, obasjan suncem, no ubrzo kako sam krenuo (naravno, bez jakne), shvatio sam da je to bila samo još jedna moja zabluda. Na suncu je bilo relativno toplo, no čim bi se pojavio hlad, shvatio sam da je možda bilo bolje da sam uzeo makar ljetnu jaknu. No, tko će se sad opet penjati na 3. kat?
Oko 11 sam napokon stigao na mjesto događaja. Taman sam pogodio trenutak kad nije bilo nikoga, jer su sudionici bili negdje drugdje. Nisam baš skužio gdje, no organizator događaja me uvjerio da će se uskoro vratiti i da natjecanje ide dalje. Prošlo je nekih 15 minuta, i stvarno, natjecatelji su se odnekuda pojavili. Uglavnom, uskoro je krenulo natjecanje u sporoj vožnji, pa sam to malo popratio, dok sam sve ostale discipline propustio, jer je ubrzo došlo vrijeme da se vratim kući i spakiram se za moto susret u Zaprešiću.
Sve u svemu, bilo je OK, ajd da se bar netko trudi s pokušajem da se malo oživi moto scena van ovih klasičnih moto susreta i jurnjava Grobnikom. Kao što rekoh, nije bilo baš previše zainteresiranih ovoga puta, ali se nadam da će se i to promijeniti, te da će bikeri u većem broju podržati ovakve manifestacije.
Nakon dužeg vremena, Damir se pojavio u Zagrebu. I ne samo to, nego je izrazio i želju da idemo na moto susret.
Budući da sam se u zadnje vrijeme posvađao s financijama, krug muvanja mi je dosta skučen. Na svu sreću, ovaj vikend bio je moto susret u Zaprešiću u organizaciji MK Ban. To mi je u financijskom smislu sasvim odgovaralo. Na kraju se i Damir u petak javio da se vratio s mora i da bi mu dobro došla neka vožnja motorom, budući da je bio na moru s autom.
U subotu ujutro išao sam baciti oko na moto slalom i moto rally u organizaciji BMW moto klub-a. Bio sam malo na knap s vremenom, tako da sam tamo proveo nekih sat vremena. S Damirom je bio dogovor u 15 sati kod njega, jer mi je usput do Zaprešića.
Pošto je otmjeno kasniti, tako sam i ja zakasnio kojih pola sata, pa smo krenuli oko 15:30. Bilo mi je jedino važno da stignemo u 17 na defile. Tako je i bilo. Bez neke žurbe, stigli smo na vrijeme, čak nam je ostalo i nešto vremena za hladnog pifkana.
Sve u svemu, skupilo se ekipe, defile je bio OK, možda malo kratak, ali tak je kak je. Na žalost nismo ostali na svirci, jer smo i Damir i ja imali nekih obaveza sljedeće jutro, te da smo ostali, zarundali još nekoliko piva, ne bi bilo šanse da krenemo sa susreta prije ponoći.
Nekako je moto susret MC Hollistera podsjetnik da se sezoni bliži kraj, ako imate taj mentalni sklop u glavi, koji brije na – sezone. Nakon 2 godine, opet su legalno organizirali svoj već tradicionalni “Wild One” moto susret.
Dvoumio sam se ovaj tjedan, na koju stranu krenuti. U uži izbor ušli su mi MC Hollister, s moto susretom tu nadomak Zagreba ili MK Legenda s moto susretom u Đurđevcu. Budući da su nas meteorološke službe i ovaj vikend plašile nekom olujom i kišom, sada već tradicionalno, odlučio sam ipak posjetiti Hollistere.
Budući da mi treba čitavih pola sata do njih, nisam imao namjeru kampirati, nego ih posjetiti u dva navrata. Petak i subota. Ako ništa drugo, barem ću se malo više voziti, što mi uvijek i je krajnji cilj.
U petak pridružio mi se i jedan friški biker, dečec koji radi u kvartovskoj birtiji, s tek položenom vozačkom A-kategorije i novim prometalom na 2 kotača. Prijatelji ga zovu Čelo, pa ću ga i ja tako zvati. Ima već godina dana kako upija priče o motorima, svaki puta kad svratim na jutarnju kafu. Ima sada nekih mjesec dana kako je napokon položio vozačku i kupio si svoj prvi motor.
Našao sam se s Čelom u birtiji u petak tamo negdje oko 16 sati, te smo krenuli put Orešja. Moram napomenuti da je to Čeli bila prva motorijada kojoj je prisustvovao. Kako je ipak bio petak, možda nije dobio kompletnu sliku, jer je bilo upola manje ljudi nego u subotu, no za početak, možda je i to bilo dovoljno. Stigli smo oko 17 sati, ponešto ljudi se već bilo skupilo, pa sam ga za početak upoznao s običajem mijenjanja Kuna za bonove, pa onda bonova za pivu. Brzo je usvojio gradivo, te smo na brzinu ubili 2 runde Vukovarske točene pive.
Budući da sam u subotu imao nekih obaveza ujutro, nismo ostali dugo, te smo krenuli nazad za Zagreb tamo negdje iza 9 sati.
U subotu sam krenuo solo nazad na susret, krenuvši lagano opet oko 16 sati. Nebo nije bilo baš nešto obećavajuće, te su se neki mrki oblaci počeli skupljati. Subota je bila pun pogodak, skupila se hrpa ljudi, atmosfera je bila na visini, bez obzira na to što je u neko doba počelo sijevati u daljini. Moja greška toga dana bila je ta, da sam zaboravio napuniti baterije na kameri, tako da sam ostao na ostacima energije od petka i krepala mi je prije početka svirke. No, sve u svemu, bio je to još jedan lijepi vikend.
Cijeli prokleti tjedan pržilo sunce, a onda za subotu najavljuju olujno nevrijeme. Nevjerojatno. Već me počela hvatati depresija, no sjetih se da u zadnje vrijeme gotovo svaki vikend najavljuju kaos, pa na kraju ništa od toga.
Probudih se u subotu ujutro i prvo što učinim, bacim pogled na mobitel ne bi li ugledao prognozu koja pokazuje lijepo i sunčano vrijeme. Nažalost, nije bilo tako. Kiša s olujnim nevremenom. Pregledao sam jedno 5 različitih meteoroloških stranica, a svi kažu isto – apokalipsa. Izvučem se iz kreveta i odlučim provjeriti vrijeme van ovih digitalnih prognoza i ugodno se iznenadim. Bilo je relativno OK, čak mi nije mirisalo na kišu, a kamoli na olujno nevrijeme. Obavih ponešto dnevnih obaveza, te zvrcnu Damira da vidim kakvi su njegovi planovi za danas. Bilo je još dosta rano za njega, oko 12 sati, tako da sam ga trgnuo iz sna. Pitah ga preko telefona je l’ idemo na vožnju po Zagorju, a on mi samo odgovori “Kiša je danas cijeli dan”. Rekoh, neću ga maltretirati i objašnjavati mu da bi trebao pogledati kroz prozor, te se krenem pakirati.
Krenuo sam u neko doba, a oblaci su se počeli skupljati. Možda ipak nisam trebao ići. No, bilo je kasno. Imao sam na sebi svu opremu, bisage su bile na motoru i jaka želja za vožnjom. Rekoh “idemo”, pa kud puklo.
Uglavnom, tijekom cijelog puta nije pala ni jedna kap kiše, a vožnja je bila i više nego ugodna. Nije bilo vruće, a nije bilo ni prehladno. Nisam žurio, jer nisam imao gdje zakasniti, tako da sam stigao u Donju Višnjicu oko 17 sati. Bio je to jedan od manjih susreta, što nema veze s njegovom kvalitetom, jer nekada baš ti mali susreti budu najbolji. Popio sam pifkana, malo fotkao i snimao, poslušao band i oko 20 sati odlučih krenuti nazad za Zagreb. Nisam namjeravao prespavati, tako da nisam imao šator sa sobom.
Sve u svemu, ekipa MK Ketača bila je vrlo susretljiva, vedra, a u takvom tonu prošao je i njihov moto susret. Oko 21:30 stigao sam u Zagreb, malo umoran, ali vrlo zadovoljan.
Cijeli tjedan sam razmišljao kojim putem krenuti ovaj vikend. Naime, na isti dan pale su mi dvije motorijade koje bi volio posjetiti. To su MK Jal iz Ivanca i MK Valhalla iz Popovače.
Na kraju, došla je i ta subota, a kako se Damir vratio s mora, uspio sam ga nagovoriti da ide sa mnom na moto susret. Budući da još nisam znao na koju motorijadu krenuti, pao je dogovor da se nađemo na kavi i da donesemo konačnu odluku.
Oko 14 sati našli smo se na kavi i uzeli u obzir sve parametre ne bi li donijeli ispravnu odluku. Računali kilometre, cijenu benzina, potrošnju motora, nagibe i stanje cesta, vremenske uvjete i na kraju prevagnula je ideja da se ide u Stružec, kod MK Valhalle.
Nakon što smo ispili kave, krenuli smo u smjeru Siska. Pratili su nas neki sivi oblaci, no kako smo ostavljali Zagreb iz sebe, nebo je bivalo sve ljepše, bez zloslutnih oblaka. Pred Siskom odlučili smo stati na još jednu cugu. Naišli smo na jednu autohtonu birtiju obećavajućeg imena, “Caffe bar As” i stali da malo uživamo u seoskom ugođaju.
Nakon nekih pola sata krenuli smo dalje i ubrzo smo došli do moto susreta. Naravno da smo opet uranili. No, nema veze, jer smo naletjeli na Darka Labaša, pa je vrijeme u razgovoru brzo prolazilo. Polagano su se počeli skupljati ljudi i mjesto se počelo puniti. Navečer je počela svirka koju smo pratili uz naloženu vatru, koju je Darko držao u životu. Bojali smo se samo da ne spali i palete na kojima smo sjedili.
Moj prijedlog prije polaska bio je da idemo šatorima i prečorimo, no Damiru se nije dalo. Na kraju mu je ipak bilo žao što nismo postupili tako. Škola za sljedeći puta.
Sve u svemu, moto susret je bio više obiteljskog karaktera, niti prevelik, niti premali, ono – taman. Oko 22 sata krenuli smo nazad za Zagreb s namjerom da ubijemo još jednu pivu “Bikers”-u. Tako je na kraju i bilo.
Ova subota mi je bila rezervirana za prvi moto susret MK Four Rivers. Čak je i moj kolega Nedo odlučio poći sa mnom, te povesti i svoja dva sina.
Dogovor s Nedom je bio da se nađemo na jutarnjoj kavi u restoranu “Tihi Gaj” u Kupinečkom Kraljevcu. Krenuo sam nešto prije 10:30, a trebao sam biti tamo u 11:00, no pakiranje se malo odužilo, te još i hranjenje mojeg crvenog ljubimca i već sam bio u stisci s vremenom. Na svu sreću ceste su bile gotovo prazne, tako da sam na jutarnju kavu stigao 5 minuta prije dogovorenog vremena. Taman sam se raskomotio i naručio cugu, kad su na vrijeme i s voljom stigli i Nedo, te njegov stariji sin. Popili smo jutarnju kavu i morali krenuti dalje, jer je u neko doba Nedo trebao biti u Slunju da pokupi mlađeg sina, kojeg mu je buraz tamo dofurao. Eto, odmah da se ispričam za lapsus lingue koji mi se desio u videu, jer sam spomenuo Senj, umjesto Slunj. Nemojte mi kaj zamerit, ipak su godine u pitanju.
Popili smo cugu na susretu, a onda je Nedo sa starijim sinom krenuo put Slunja. Taman sam imao vremena složiti šator, popit još jednu mrzlu pivu i ubiti oko nekih pola sata. U neko doba smo se svi okupili i odlučili iskoristiti predivan dan za bućkanje u bazenu. Za divno čudo, nije bila neka gužva u bazenu, tako da je kupanac bio uživancija.
Nakon kupanja bilo je vrijeme za neku klopu i cugu, te smo se odvukli nazad do susreta, koji je od bazena bio udaljen čitavih 100-tinjak metara. Nedo je s klincima ubio neke ćevape, zalili to pivom i krenuli uživati u programu moto susreta. Po običaju, napravio sam hrpu snimki i fotki, usput ispijajući mrzle pive.
U neko doba krenuli su sa svirkom Magnusi koji su oprali po dobrim obradama domaćih i stranih rock hitova, a nakon njih stage su preuzeli momci iz Opće Opasnosti. Svirka je bila odlična, ljudi rasplesani i raspjevani, tako da je tulum trajao do kasno u noć.
Za prvi susret bi ekipa iz MK Four Rivers trebala biti i više nego zadovoljna, jer je sve proteklo u savršenom redu, te su susretu prisustvovali uz mnoštvo bikera i puno onih što ih zovemo – civili. Ne bih znao odrediti koliko je ljudi sve ukupno bilo, no bez daljnjega bilo ih je podosta.
Ekipo, nastavite ovako i vjerujem da će iz godine u godinu biti sve više ljudi koji će dolaziti na vaš susret. Osobno, sigurno ću i sljedeće godine doći i uživati u moto susretu MK Four Rivers.
Last Days Outlaw 